Skip to content
Words Without Borders is one of the inaugural Whiting Literary Magazine Prize winners!
from the January 2016 issue

Suton u kolovozu

Obično su izlazili u suton, kad su sunce i odsjaji gubili moć razotkrivanja pa bi sigurnije hodali tratinom i udisali zrak zasićen cvjetnim mirisima. Te godine zalasci su bili krvavo rumeni; svake večeri sunce je umiralo u ranama i ta je smrt koja se ponavljala iz večeri u večer zacijelo bila najljepši prizor koji su vidjeli u svojem bezličnom životu. Travnjak se prostirao kilometrima, a tek je ponegdje na njemu stajao stog sijena kao uteg koji ga drži da ne odleti u nebo pod naletom vjetra. U to doba kukci su išli na počinak i zrak je postajao miran i lako prohodan, kao ceste pred noć. Šetali bi dugo, daleko, obilazeći usput svaki stog koji se vidio s trijema, polako i u tišini, kao da temeljito obavljaju neku zadaću o kojoj ovisi opstanak kućanstva.

Nisam nikad išla do njih, ali s trijema sam netremice gledala kako se umanjuju i povećavaju na jarko crvenoj pozadini.

Večerali smo u tišini. Jaro bi povremeno progovorio o susjedovoj kravi koju je otelio ili nekom psu lutalici kojem je putem previo slomljenu šapu. Oni su jeli kao da im glas nikad nije prešao preko usana, gledajući bezizražajno u tanjur bio ondje komad mesa ili varivo. Potom bi promumljali zahvalu i otišli natrag dolje, a Jaro bi za njima zaključao vrata.

Ujutro smo se opreznije budili, odijevali se, prali zube. Jaro im je svakome bio dao po jednu staru košulju i hlače. Bez riječi su ih uzeli, ne gledajući ni robu ni nas. Prema pognutom držanju njihovih glava bila sam sigurna da i kad bi htjeli nešto ukrasti, ne bi znali što. Njihovu odjeću prala sam vikendom zajedno s ostalim rubljem. Ljeto je sporo napredovalo, kolovoz se vukao kao stari prašnjavi kamion. Bio je to najdulji mjesec u godini, razdoblje od stotinu tisuća dana. Poslije naše kuće, cesta nije vodila nikamo i prolaznici su ovdje bili rijetki, ali njihovu odjeću nisam stavljala sušiti pred kućom.

Kad su pokucali na vrata prije mjesec dana, bila je mrkla noć. Jaro se dignuo iz kreveta i, psujući, bunovan uzeo hrastovu batinu koja je stajala iza vrata. Pod svjetlom s trijema ugledao je dvojicu mršavih i prljavih muškaraca.

Bili su izletnici i samo su htjeli smještaj za jednu noć. Otići će odmah ujutro.

Kako su dospjeli ovamo? Najbliže mjesto je sedam kilometara odavde.

Izgubili su se.

Jaro ih je pogledao ispod oka. Sa sobom nisu imali nikakve stvari.

Provirujući iza Jarinih leđa, rekla sam da mogu spavati u podrumu na slamnjači ako im to nije ispod časti. Jaro se iznenađeno osvrnuo. Oni su samo kimnuli. On im je šutke pokazao smjer, a kad su legli, potiho je zaključao podrumska vrata. Na trenutak je ukočeno stajao pred njima, a tad mi je prišao i zapiljio se u mene bijesnim očima što su se objesile o guste obrve. Uzmaknula sam. Prošlo je par sekunda, a onda se on okrenuo i vratio u krevet. Zaspali smo svaki na svojoj strani.

Sutradan su nas upitali smiju li ostati još jedan dan. Krajolik je divan, a oni bi se htjeli odmoriti od posla. Jaro je šutio. Platit će nam za smještaj. Te ćelave glave, lica koja su osjetila jak vjetar, istrošena, nespretno sparena odjeća proturječili su svemu što su govorili. Jedan dan postao je dva, a dva dana tjedan.

 

Kad smo se Jaro i ja vjenčali prije šesnaest godina, bili smo gotovo djeca, tek diplomirani veterinari koji su namjeravali spasiti sve moguće životinje uz pomoć neiscrpne energije i volje. Koja nam je god ideja tad pala na pamet, izgledala je sasvim autentično i opravdano. Jedno vrijeme namjeravali smo otići u Indiju. Slušali smo i čitali o bijednom stanju te zemlje, o njezinim bolestima, gladi, golemom broju nezaposlenih, nedostatku stambenih mjesta. No čuli smo i o njezinim vrtovima čaja što su se zeleni propinjali preko brežuljaka, o koraljnim atolima uz jugozapadnu obalu, o Indogangeskim ravnima na kojima su se riža i pšenica prostirale u beskraj, o velikim kišama koje su nosili monsuni i endemskim vrstama majmuna i žaba. Namjeravali smo uzeti nešto novca koji smo zaradili provodeći ankete za razne trgovačke tvrtke preko studentskog servisa, sjesti u Jarin dvadesetogodišnji spaček i otići preko Budimpešte, Bukurešta, Velikog Tarnavog i Ankare do Isfahana u Iranu i Hyderabada u Pakistanu, a potom do Bombaja. Ondje smo namjeravali osjetiti duh života, sjediniti se s prirodom, omirisati pravi rad. Nismo znali hoćemo li naći posao ni gdje ćemo uopće živjeti, ali nadali smo se da uz tamošnju nabujalu faunu nećemo samo liječiti kućne ljubimce, nego i istraživati život antilopa, bengalskih lisica, sakatih majmuna. Obavili smo milijun priprema, nabavili zemljovide indijskih saveznih država, regija, gradova, označili smo na njima postaje, mjesta gdje možemo prespavati, nabaviti benzin i pitku vodu. Cijepili smo se protiv malarije, difterije i tifusa. Usprkos roditeljskom protivljenju, krenuli smo jednog maglovitog jutra prema graničnom prijelazu u Mađarsku. Dva dana kasnije spaček je izdahnuo na nekoj cesti poslije Budimpešte između žutih ravnica. Bila je to njegova posljednja avantura. Vratili smo se pokisli u Zagreb i nekoliko se mjeseci pritajili, glumeći da tražimo posao. Onda smo jednog dana roditeljima podastrijeli gotov plan otvaranja privatne veterinarske ambulante. Bila je 1990., počeci privatnog vlasništva u Hrvatskoj. Po gradu su tek stale nicati poliklinike za liječenje ljudi, veterinarska ambulanta bila je nešto neviđeno i drsko. Preko oglasa našli smo prostor u Selskoj i novcem koji su nam posudili roditelji uredili biokemijski laboratorij, salu s kirurškim priborom, rendgenskim uređajem, sterilizatorom, čekaonicu i malu trgovinu prehrambenim proizvodima i lijekovima za životinje. Razglasili smo prijateljima i poznanicima da imamo ambulantu za njihove pse i mačke. Prijatelji rekoše da će proširiti glas. Jaro i ja primili smo se posla, nalazili smo klijente među ljudima koje smo tek upoznali, dijelili smo letke s adresom ambulante i dežurali noćima. Na početku dobivali smo priličan broj pacijenata, našlo se tu žaba, terijera, labradora, običnih i sijamskih mačaka, angora zečeva i jedan kakadu. No vrijeme nam nije bilo naklonjeno, životinje u Hrvatskoj nisu dovoljno pobolijevale. Prošlo je nešto više od pola godine kad smo morali zatvoriti ambulantu jer više nismo imali novca za plaćanje najma.

Prošlo je još nekoliko mjeseci i Jaro je dobio posao u veterinarskoj stanici u Zelini, 30 kilometara od Zagreba. “I ti ćeš tamo naći posao bez problema. Tamo nije takva navala, svi žele raditi u Zagrebu. Hajde, a kad zaradimo dovoljno, otvorit ćemo ponovno vlastitu ambulantu.” Premda nije bila ni približno ono o čemu sam sanjala, Zelina je bila lijepa. Bila je kao da ju je dotaknulo nešto onostrano kako bi vječno bila svježa.

“Bit će nam dobro”, govorio je Jaro. “Kuća je nova, namještaj je nov, gazda kaže da će nam je prodati za sitnu lovu. Mislim da bih nakon koju godinu mogao dignuti kredit.” Kuća je doista bila prekrasna, s prostranim spavaćim sobama na prvom katu i kuhinjom u prizemlju. Ovdje ću početi živjeti, rekla sam sama sebi. Priroda se prostirala na sve strane, zelena, bijela, žuta boja izmjenjivale su se na zemlji i u krošnjama. Pašnjaci su putovali tako daleko da si imao dojam da možeš putovati njima, obići svijet i dospjeti natrag na drugoj strani.

Uskoro sam upoznala zelinske dućane, frizerske salone, tržnicu, prodavače, namirnice su bile jeftinije nego u Zagrebu, ljudi srdačniji. Jaro je danju radio, navečer bi se vraćao često umoran. Sprijateljila sam se sa susjedima iz kuće na početku naše ceste. Jana je počela često dolaziti na kavu. Donosila bi odličan svježi sir koji je sama radila. Nije bilo uzbuđenja, ali bilo je neke draži u mirnoći koja je obavijala dane. Nestalo je stresa koji je pratio naše mladenačke pothvate.

Nakon nekog vremena postalo mi je jasno da neću naći posao u struci. Rekla sam da to više nije važno. Krajolik koji je kroz godinu metodički mijenjao boje postao je dovoljan.

 

Sad sam ujutro gledala kako oni šutljivo izlaze na doručak i nijemo čekaju da im poslužim pržena jaja sa slaninom. Nisu se ogledavali niti bilo što zapitkivali, kuća u kojoj su spavali nije ih zanimala. Hrapave ruke rijetko su se pojavljivale na stolu prije nego što bi dobile hranu. Lica su im bila bezizražajna; nisu odavala čak ni da ispod grubih crta možda postoji osjećajnost, kao da su htjeli zaboraviti na to da su ljudi. Jaro bi pojeo prvi, maknuo se u kut kuhinje i odande ih promatrao. Oni su sjedili, ne dižući pogled. Kad bi pojeli, isto tako bez riječi vratili bi se u podrum. Jaro bi tad krenuo u veterinarsku postaju. Poslijepodneva su prolazila isto kao jutra, sat po sat, zdrobljena mučnom šutnjom. Dok sam prala pod, pred podrumskim vratima klečeći sam osluškivala znakove života, ali odozdo nije dopirao nikakav zvuk.

Onda se Jaro jednog poslijepodneva vratio s posla s lokalnim novinama na čijoj se duplerici masnim slovima isticao naslov: “Dvojac iz Remetinca još na slobodi”. Jaro me nije ni pogledao, samo ih je ostavio na komodi gdje smo ih mogli vidjeti. Do večeri oboje smo bez riječi prolazili pokraj njih i svaki puta pogled bi nam zapeo o crna slova. Naposljetku sam uzela novine i složila ih na policu iznad komode. Jaro ih je uzeo s police i raširio natrag na komodu. Primila sam ih i htjela ponovno spremiti na policu, ali Jaro mi ih je istrgnuo iz ruke:

“Neka se vidi!”

“Dosta mi je gledanja. Osim toga, sad će doći na večeru.”

“Baš zato, neka vide”, prošištao je.

“Što da vide? Jesi poludio?!”

“Neka znaju!” dreknuo je.

Oni su se uskoro pažljivim korakom uspeli drvenim stubama i bez riječi sjeli za stol. Postavila sam pred njih tanjure i nalila im grah. Sjeli smo i bez riječi stali jesti. Nakon trećeg zalogaja onaj koji je bio licem okrenut prema komodi, ugledao je novine. Za trenutak pogled mu je ležao na njima, potom se spustio u tanjur i, nakon još jednog zalogaja, prešao na naša lica. Smiren, naizgled neopterećen pogled. Jarina široka karirana košulja visjela mu je preko koščatih ramena. Jaro je uzvratio pogled. Podrobno je žvakao svaki komad suhe kobasice. Žlice su se ravnomjerno dizale i spuštale. Velika kazaljka na satu iznad komode grčevito se probijala naprijed. Progutavši posljednji zalogaj, onaj u Jarinoj košulji ponovno nas je pogledao i zahvalio na odličnoj večeri.

Počelo se pričati da policija češlja okolna područja, šipražja i šume. Obilazili su obalu potoka, a zakucali su i na nekoliko vrata. Govorilo se da bjegunci nisu mogli pobjeći daleko jer bi se znalo da su ukrali nečiji automobil. Po gostionicama se stalo naveliko spekulirati o njihovu skloništu, a mnogi su se čudili što ih pomoću pasa nisu već uhvatili. Jaro je sve manje odlazio do mjesta, izbjegavao je razgovore sa susjedima, a kuću je naposljetku napuštao samo kad bi ga prijatelji izričito zamolili za pomoć oko životinja.

Jedne večeri nazvao ga je Šimun iz Donjeg Brega. Kobila mu se trebala oždrijebiti. Jaro je mrko sjedio za stolom i grebao crni krug koji je na stolnjaku ostao od cigarete.

“Nećeš otići?” upitala sam.

“Gledaj svoja posla”, odsjekao je.

“Moglo bi uginuti.”

“Misliš da činim nešto što nije u redu?” pakosno me pogledao.

Otišla sam iz sobe i sjela na trijem. On je bio granica mojeg svijeta. Koliko god su me priroda i njezina svježina oduševljavale, sve sam manje odlazila do šume i u šetnje brdima. U kući nisam imala što raditi, ali nisam imala ni potrebu za travnjacima. Sunce je upravo zadiralo u zemlju; na krvavoj pozadini u daljini vidjela sam dvije siluete kako polagano hodaju travom, kao da na tom golemom prostoru naseljenom miševima i skakavcima provjeravaju jesu li cvjetovi dobro ušuškani u latice. Nebo je ponovno bilo obliveno krvlju dana, kao da je svakim zalaskom činilo novi zločin.

Prošao je još jedan tjedan. Policija je pretražila okolne šume i polako sužavala krug, najavljivao se skori pronalazak bjegunaca. Jednom su ih skoro uhvatili kad je Kata iz Kardaševca u pola noći zvala policiju jer je čula da joj se netko šulja oko kuće. Nažalost, stigli su prekasno i našli samo zečji izmet u kuhinji.

Te večeri na stolu je bila pečena kokoš i obilje krumpira. Jaro je pričao o Šimunovu ždrjebetu koje se oždrijebilo bijelo s crnom pjegom na njušci. Njih dvojica slušali su i jeli. Usred priče zazvonilo je zvono na vratima. Pogledali smo se međusobno pa njih. Oni su mirno nastavili jesti. Jaro se polako dignuo i otišao otvoriti.

Kasnije se pričalo da narednik Slavek nije mogao doći k sebi vidjevši ih kako opušteno maste brk za našim stolom, pričalo se da su stajali na vratima barem minutu i zurili, ne vjerujući svojim očima i da ih je Jaro pozvao da nam se pridruže na večeri jer to je bila najveća kokoš iz našeg kokošinjca. Reći ću samo da se nisu opirali, mirno su pustili da im stave lisice i odvedu ih u policijski automobil. Izlazeći kroz vrata u suton, pogledali su me pogledom koji je izrekao cijeli smisao jednog beznadnog života zbijenog unutar četiri zida.

Read more from the January 2016 issue
Like what you read? Help WWB bring you the best new writing from around the world.